Ovo je priča o tome kako ti vlastita država može biti najgora maćeha.
Cijeli život sam se obrazovao za muzičara. Kako nisam imao profesora u srednjoj školi koji se znao "laktati" za upis svojih učenika na akademiju, a i kako moji roditelji nisu bili vični "plavim kuvertama" i inim načinima osiguravanja mjesta na upisima, tako nisam uspio upisati Muzičku akademiju u Zagrebu. Prošao sam ipak u Splitu. Međutim kako je baš u to vrijeme bio pod opsadom, studija nije niti bilo.

Probao sam tako svoju sreću u Grazu. I vidi vraga - njima sam bio dovoljno dobar da me upišu i daju mi besplatan cijeli studij!

Nakon dobivene učiteljske diplome 2002. se vraćam želeći investirati svoje znanje u Hrvatskoj. Ali na moje veliko razočarenje to znanje ovdje nitko ne treba. Dekan Muzičke akademije mi tvrdi da ja niti nemam završeni studij i da će mi priznati samo i isključivo završeni magisterij.
Koji sam prekinuo na osmoj redovnoj godini tik pred kraj zbog povratka u Hrvatsku. Tada su magistarski umjetnički studiji trajali pune 4 godine. I rijetko tko i od Austrijanaca bi išao na njih. Većina bi počela raditi nakon četiri godine jer bi im ta kvalifikacija bila čisto dovoljna. I to u cijeloj Europi.

Tu počinje moja putešestvija. Imam kvalifikaciju s kojom mogu raditi u cijelom svijetu, OSIM u Hrvatskoj. Ovdje mi je bila priznata samo srednja škola, nakon punih 8 godina studiranja na 2 različita odsjeka na jednom od prestižnijih europskih sveučilišta.

Umjesto da zemlja bude sretna što dobiva stručnjaka sa studijem koji barem tada, a po kvaliteti niti dan danas ne postoji u Hrvatskoj, ovdje bivam skoro pa ismijavan i šikaniran. Kod nas se uvijek zna bolje i uvijek se ima naprednije ideje od ostatka svijeta. Tako se 8 godina magisterija u Austriji npr. faktički izjednačavalo sa 4 godine studija u Hrvatskoj. Ako to nije nadmenost, što onda je?

Imam diplomu sa pedagoškog odjela Glazbenog sveučilišta u Grazu kojom sam automatski položio i državni ispit za učitelja violine.
Ali po tumačenju naših službi to vrijedi samo u Austriji (i u cijelom svijetu). Ali kod nas kao i uvijek vrijede neke druge uzance.

Tako sam ja čekao bez kvalifikacije, tj. samo sa priznatom srednjom školom i bez ikakve mogućnosti zaposlenja tu Bolonju i famozni novi Zakon o školstvu još famoznijeg dr. Primorca. Po kojem su i ti famozni prvostupnici iliti bakalari dobili priliku za zaposlenje. Ali samo na papiru, ne i u praksi. Ajd ne budi lijen, napisao ja taj jedan znanstveni rad u Grazu i vidi vraga odmah me promovirali u bakalaureata. Što je samo bilo dokaz kvalitete mog prijašnjeg, "nepriznatog" i za Hrvatsku sve do tada potpuno nepostojećeg studija. Ali svako nadanje ludom radovanje li kako ono kažu?

Niti to mi nije ništa pomoglo prilikom brojnih pokušaja zapošljavanja. Jer škola onda svakih 5 mjeseci mora raspisati natječaj. Dok ne dobiju diplomca iliti mastera. Pa te onda niti ne primaju. A tog studija sve do 2009., dakle pune 2 godine nije u Hrvatskoj niti bilo!!! Da li moram napominjati da ga u Njemačkoj na većini akademija nema niti danas? Možda zato što nikome u praksi ne treba? Samo se dr. Primorac u cijeloj Europi sjetio genijalne ideje da za predavati klincima u osnovnoj školi moraš imati završeni master studij (iliti nekadašnji magisterij). Što je nonsens par excellence i ne postoji valjda nigdje u svijetu osim kod nas. Tako da me niti jedna škola nije primala. Za konkretna umijeća i vještine sviranja i predavanja tako i tako nitko ne pita (inače je u svijetu uobičajena audicija gdje se svira i predaje pred komisijom), kod nas je samo bitan taj "papir".

Ono što je još luđe je da su svi "stari" kadrovi koji su pozavršavali 4-godišnje studije i imali titulu "profesora" (još jedna nakaradnost našeg sustava jer u svijetu se tom titulom može dičiti samo onaj tko predaje na sveučilištu ili visokoj školi) automatski dignuti u rang 6 ili 8-godišnjeg studija.

Što je najsmješnije, prijepisom ove "bakalar" diplome ja nisam stekao nikakvu kvalifikaciju ili konkretno zvanje u Hrvatskoj. Dok sam za cijeli normalni ostatak svijeta ja jednostavno "učitelj violine", u mojoj hrvatskoj radnoj knjižici je ispisana cijela stranica, a da nikome pod milim Bogom nije jasno što sam ja po zanimanju?!

I tako... Ovaj teatar pasurda traje već 8 godina od kojih sam 5 nezaposlen (3 godine sam vodio privatnu glazbenu školu). Socijalnu pomoć ne mogu dobiti jer kao imam auto (star 9 godina).

Spletom okolnosti već 1,5 nemam niti zdravstveno.
Ma koga briga? Imamo mi valjda "naših" stručnjaka na bacanje. Bolje da nam ovi "strani" skupljaju prašinu na zavodu za (ne)zapošljavanje.

Nemam novaca za auto ceste pa se vozim sporednima i onda se ponekada desi da me snime pri "prebrzoj" vožnji "naseljenim" mjestima.
Nemam novaca za parkiranje pa mi se desi da mi pauk odnese auto.

Država me tjera u ilegalu. Preživljavam svirajući na ulici. Možete me posjetiti na riječkome Korzu. Nadam se da ću Vam uljepšati dan.
Ako me nema, vjerojatno sam u zatvoru...gdje odrađujem sve moje neplaćene "kazne".

A najveća je izgleda ta što sam se rodio u krivoj državi i završio krivo zanimanje u krivoj zemlji.

Tko mi kriv kad sam glup što sam se uopće vraćao. Jel tako?
E, kada bi netko vratio moje dugove ovdje i dao za kartu "preko bare", brzo bi ja "odlepršao" i za Hrvatskom se ne bi ni osvrnuo.
Osim za svim ovim divnim ljudima ovdje koji ubacuju te srebrne "medvjediće" u moju kutiju za donacije jer sam ih u "srce dirno".
Vi mi svi dajete nadu da u Hrvatskoj nije sve izgubljeno.

Živi mi bili! Bog i Hrvati! Hare Krišna!
Vaš "profesor" sa Korza.